Poučne priče - Dva prijatelja

 

Ovo je priča o dva prijatelja koji su se nekim slučajem našli u pustinji. Hodajući tako ko zna već koliko sati počeli su se svađati. Nakon duge i mučne rasprave, jedan je udario drugoga. Udareni se osjetio jako povrijeđeno, ali je bez riječi napisao ovo na pijesku:

“Danas sam dobio udarac od najboljeg prijatelja.”

Produžili su tako sve dok nisu konačno stigli do jedne oaze. Odlučili su odmah okupati i osvježiti. Onaj što je dobio udarac zamalo što se nije udavio kupajući se, ali život mu je spasio onaj drugi. Kad je došao sebi, taj što se zamalo udavio, urezao je u jednom kamenu ovu rečenicu:

“Danas mi je najbolji prijatelj spasio život!”

Čovjek koji je prije nekoliko sati udario svog najboljeg prijatelja pitao ga je: 

“Kad sam te udario ti si napisao na pijesku, a sad graviraš u kamen, zašto?”
 

Prijatelj mu je odgovorio:
 

“Kad netko napravi nešto loše, to treba da zapišemo na pijesku da bi vjetrovi izbrisali, ali kad neko uradi nešto dobro, to treba da ugraviramo u kamenu da ništa ne može da ga izbriše!”

Nauči zapisivati rane na pijesku, a sreću ugraviraj u kamen.

 

Klesar - poučna priča

Jednom davno živio jedan klesar blizu jedne planine. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok je radio, pjevušio je njemu drage pjesme. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i zato ga nije bilo briga za cijeli svijet. 

Jednoga dana bio je pozvan da radi u obližnjem dvorcu kod nekog plemića. Kada je ugledao veličanstveni dvorac, prvi put u životu osjeti posebnu želju protkanu pohlepom i uzdahne:

„Kada bih ja bio bogat!Tada ne bih morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“

Čim je to promrmljao sebi u bradu  iznenada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, šta god zaželiš biće ti ispunjeno.“

Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstven dvorac kao onaj u kojem je radio. Zato klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša i obilju koje ga je okruživalo.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i jako sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj  s velikom pratnjom plemića i robova prolazi cestom. 

Pomislio je: „Kako bi samo bilo lijepo da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ 

Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on se nađe naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli drveni zid kočije.

„Želio bih da sam sunce.“, reče sam sebi. 

Ponovo je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje svoje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Uporno je pokušavao, ali mu nije uspijevalo. Onda je pak htio da postane oblak. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći kako može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu. I tako je neko vrijeme živio kao kiša. Ali na svoju nesreću otkrio je da mu je velika stijena prepriječila put i bio je primoran teći oko nje.

„Što?“ povika. „Da je obična stijena moćnija od mene? Želim da postanem stijena.“ 

I odmah postane visoka čvrsta stijena koja se visoko dizala u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začu čudan zvuk koji je dolazio ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi nekog priprostog čovjeka kako udara krampom da bi od njegovih nogu odsjekao gromadu kamena.

„Što?“ povika ljutito.

 „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovske stijene kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ 

I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jeste i da živi od onoga što ima.

Poučne priče - Zašto se ljudi ljute i viču

Učitelj je jednoga dana postavio sljedeće pitanje: 

„Zašto se ljudi ljute i viču?“

„Viču zato što izgube mir“, odgovori jedan od njih. 

„Ali zašto viču na čovjeka koji je tu sasvim blizu?“ ponovno je upitao učitelj.

„Pa, viču zato što žele da ih drugi slušaju“, učenik će.

„Zar se to ne može reći i mirnim glasom?“ opet će učitelj.

Učenici su se redali sa svojim odgovorima, no učitelj nije ni s jednim od njih bio zadovoljan.

Na kraju im je objasnio: 

„Znate li vi uopće zašto ljudi viču kada su ljuti? Kad se ljudi ljute, njihova se srca sve više udaljavaju. Da bi se prevladala udaljenost, treba vikati. Što su udaljeniji, ljudi moraju jače vikati da bi jedni druge čuli. Što se pak događa kad su ljudi zaljubljeni? Ne viču. Dapače, govore tiho. Zašto? Njihova se srca zbližavaju. Ponekad su tako blizu da ne govore glasno, nego šapuću. Često ne trebaju ni govoriti, a savršeno se razumiju. Ljubav zbližava ljude.“

Zatim je zaključio: 

„Kad raspravljate, ne dopustite da vam se srca udalje, ne govorite riječi koje vas udaljavaju, jer doći će dan kad će vas riječi toliko udaljiti da se nećete znati vratiti jedni drugima.“

Najbolji način da izbjegnete svađu je svađati se čvrsto zagrljeni.

Poučne priče - Svjedočanstvo jednog kirurga

Svjedočanstvo jednog kirurga

"Danas sam operirao djevojčicu, trebala je krvnu grupu 0, koje nismo imali. Njezin brat blizanac imao je istu krvnu grupu. Objasnio sam mu da joj treba pomoći jer je to pitanje života i smrti. Kratko se snuždio i pozdravio s roditeljima. 

Nisam o svemu razmišljao, sve dok me nakon što sam mmu izvadio krv nije upitao: 

"Onda, kada ću umrijeti?" - mislio je da daje život za nju! 

Srećom, oboje su dobro.."

Poučne priče - Postoji li zlo ?

Jednog dana profesor na fakultetu odluči  sa studentima započeti raspravu.
Pitao je: “Da li je Bog stvorio sve što postoji?”
Studenti su u glas rekli da jeste.
“Baš sve?”, pitao je profesor.
“Da, sve.”, bio je odgovor studenata.
“U tom slučaju, stvorio je i zlo, zar ne?
Jer, zlo postoji.”, rekao je profesor.

Studenti su zašutjeli, nisu imali odgovor na to pitanje.
Profesor je bio oduševljen jer je pokazao kako je vjera u Boga samo mit.
Odjednom, jedan student je podigao ruku i pitao:
“Mogu li ja nešto Vas da pitam, profesore?”
“Naravno”, odgovorio je profesor.

“Postoji li hladnoća?”
“Naravno, kolega. Zar nikad niste osjetili hladnoću?”
“Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji! Prema onome što smo učili iz fizike, hladnoća je izostanak topline Može se samo promatrati ima li objekt energiju i predaje li energiju i svoju toplinu na druge objekte. Bez topline, predmeti su inertni, ne reagiraju. Znači hladnoća ne postoji.
Mi smo stvorili termin HLADNO da bismo objasnili izostanak topline.”

“A tama?”, nastavio je student.
“Ona isto postoji.”, rekao je profesor.
“Opet grešite, gospodine. Tama je potpuni izostanak svijetlosti. Možemo proučavati svijetlost i osvjetljenje, ali ne i tamu. Nikolsova prizma pokazuje mnoštvo različitih boja na koje se svijetlost dijeli zavisno od valne dužine. Zapravo, TAMA je termin koji smo mi stvorili kako bi objasnili potpuni nedostatak svijetlosti.”

I konačno, student je pitao:”A zlo, profesore, da li postoji zlo?”
Profesor je ostao bez teksta.
Student je nastavio:”Bog nije stvorio zlo!
Zlo je izostanak Boga u čovjekovom srcu, ono je nedostatak ljubavi, čovječnosti i vjere.
Ljubav i vjera su kao toplota i svijetlost. Oni postoje.
Njihov izostanak dovodi do zla.”

Student se zvao Albert Einstain.

Poučne priče - Kada je prosjak mudriji od kralja

Bio jednom davno jedan kralj kojega je njegova taština izludila. Taština uvijek na kraju izludi svakog čovjeka koji je zaokupljen njome . Taj je kralj naredio da sagrade hram u jednom od vrtova njegovog posjeda, a unutar hrama dao je postaviti svoj kip. Svakog jutra nakon doručka kralj je išao u svoj hram i klečao bi ispred svojeg kipa kako bi obožavao samog sebe. Jednog dana odlučio je da vjera koja ima samo jednog sljedbenika i nije neka vjera. Tako da je pomislio da mora imati još obožavalaca. Donio je dekret da svi vojnici kraljevske straže moraju barem jedanput dnevno klečati pred kipom. To su isto morali činiti sve sluge i ministri njegovog kraljevstva.
Njegovo je ludilo raslo kako je prolazilo vrijeme i kako nije bio zadovoljan pokornošću onih koji su ga okruživali, jednog je dana naredio da kraljevska straža ode na tržnicu i dovede prva tri čovjeka na koja naiđe. Njima ću, pomislio je, pokazati snagu vjere u mene. Tražiću da se poklone pred mojim likom i ako su mudri, učiniće to, a ako nisu, ne zaslužuju živjeti. Čuvari su otišli na tržnicu i doveli intelektualca, svećenika i prosjaka, prve tri osobe koje su našli. Sva trojica odvedena su u hram i predstavljena kralju.
 

“Ovo je slika jedinog ispravog Boga”, rekao im je kralj. “Kleknite pred njega ili će vaši životi biti ponuđeni kao žrtva.”

Intelektualac je pomislio: Kralj je lud i ubitće me ako se ne poklonim. Ovo je očigledno slučaj više sile. Niko neće moći osuditi moje držanje budući da to činim bez ikakvog uvjerenja, kako bih spasio život, a u službi društvu za koje radim. Zatim je kleknuo pred kip.
 

Svećenik je pomislio: Kralj je poludio i ispunit će svoju prijetnju. Ja sam izabranik pravog Boga i stoga moja duhovna djela posvećuju svako mjesto na kojem se nalazim. Bez obzira pred kojim likom. Pravi Bog biće onaj kojeg ja počastim.
 

Onda je nared došao prosjak, koji se nije ni pomakao.
 

“Klekni”, rekao je kralj.
 

“Veličanstvo, ja ne služim narodu, koji me u većini slučajeva izbaci na glavce sa svog praga. I nisam ničiji izabranik, osim ova dva uha koje žive na mojoj glavi. Ne znam nikoga osuđivati i ne mogu posvetiti nijedan lik. A što se tiče mog života, sumnjam da je to tako vrijedno i dobro da bi vrijedilo praviti budalu od sebe kako bih ga sačuvao. Stoga, moj gospodine, ne nalazim nijedan razlog zbog čega bi vrijedilo kleknuti.”
 

Kažu da je prosjakov odgovor toliko ganuo kralja da se ovaj prosvijetlio i počeo preispitivati svoje stavove. Samo zbog toga, kaže legenda, kralj se izliječio i naredio da hram zamijene fontanom, a kip velikim posudama za cvijeće.
 

Poučne priče - Nezahvalan dječak

Bogata nasljednica izašla je iz luksuznog londonskog hotela, gdje je večerala i plesala čitavo veče na dobrotvornoj proslavi u korist djece koja nisu imala roditelje. Imala je oko vrata dijamantnu ogrlicu, nekoliko narukvica od čistog zlata te na svakom prstu vrijedan i skupocjen zlatni prsten.

Baš kad je ulazila u svoj Rols Rojs, prišao joj je jedan dječak i plačući zamolio:

” Dajte mi nešto novaca, gospođo, smilujte se. Dva dana nisam jeo.”

Dama se užasnula.

“Odvratni nezahalniče!” uzviknula je. “Shvaćaš li da sam čitave večeri plesala za tebe!?”


“Kad ti pomažem, osjećam se važno; ipak, očekujem da mi budeš zahvalan.” 

– Antoni de Melo –