Jednom davno živio jedan klesar blizu jedne planine. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok je radio, pjevušio je njemu drage pjesme. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i zato ga nije bilo briga za cijeli svijet.
Jednoga dana bio je pozvan da radi u obližnjem dvorcu kod nekog plemića. Kada je ugledao veličanstveni dvorac, prvi put u životu osjeti posebnu želju protkanu pohlepom i uzdahne:
„Kada bih ja bio bogat!Tada ne bih morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Čim je to promrmljao sebi u bradu iznenada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, šta god zaželiš biće ti ispunjeno.“
Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstven dvorac kao onaj u kojem je radio. Zato klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša i obilju koje ga je okruživalo.
Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i jako sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi cestom.
Pomislio je: „Kako bi samo bilo lijepo da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“
Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on se nađe naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli drveni zid kočije.
„Želio bih da sam sunce.“, reče sam sebi.
Ponovo je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje svoje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Uporno je pokušavao, ali mu nije uspijevalo. Onda je pak htio da postane oblak. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći kako može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu. I tako je neko vrijeme živio kao kiša. Ali na svoju nesreću otkrio je da mu je velika stijena prepriječila put i bio je primoran teći oko nje.
„Što?“ povika. „Da je obična stijena moćnija od mene? Želim da postanem stijena.“
I odmah postane visoka čvrsta stijena koja se visoko dizala u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začu čudan zvuk koji je dolazio ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi nekog priprostog čovjeka kako udara krampom da bi od njegovih nogu odsjekao gromadu kamena.
„Što?“ povika ljutito.
„Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovske stijene kao što sam ja? Želim biti čovjek!“
I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jeste i da živi od onoga što ima.
