Bio jednom davno jedan kralj kojega je njegova taština izludila. Taština uvijek na kraju izludi svakog čovjeka koji je zaokupljen njome . Taj je kralj naredio da sagrade hram u jednom od vrtova njegovog posjeda, a unutar hrama dao je postaviti svoj kip. Svakog jutra nakon doručka kralj je išao u svoj hram i klečao bi ispred svojeg kipa kako bi obožavao samog sebe. Jednog dana odlučio je da vjera koja ima samo jednog sljedbenika i nije neka vjera. Tako da je pomislio da mora imati još obožavalaca. Donio je dekret da svi vojnici kraljevske straže moraju barem jedanput dnevno klečati pred kipom. To su isto morali činiti sve sluge i ministri njegovog kraljevstva.
Njegovo je ludilo raslo kako je prolazilo vrijeme i kako nije bio zadovoljan pokornošću onih koji su ga okruživali, jednog je dana naredio da kraljevska straža ode na tržnicu i dovede prva tri čovjeka na koja naiđe. Njima ću, pomislio je, pokazati snagu vjere u mene. Tražiću da se poklone pred mojim likom i ako su mudri, učiniće to, a ako nisu, ne zaslužuju živjeti. Čuvari su otišli na tržnicu i doveli intelektualca, svećenika i prosjaka, prve tri osobe koje su našli. Sva trojica odvedena su u hram i predstavljena kralju.
“Ovo je slika jedinog ispravog Boga”, rekao im je kralj. “Kleknite pred njega ili će vaši životi biti ponuđeni kao žrtva.”
Intelektualac je pomislio: Kralj je lud i ubitće me ako se ne poklonim. Ovo je očigledno slučaj više sile. Niko neće moći osuditi moje držanje budući da to činim bez ikakvog uvjerenja, kako bih spasio život, a u službi društvu za koje radim. Zatim je kleknuo pred kip.
Svećenik je pomislio: Kralj je poludio i ispunit će svoju prijetnju. Ja sam izabranik pravog Boga i stoga moja duhovna djela posvećuju svako mjesto na kojem se nalazim. Bez obzira pred kojim likom. Pravi Bog biće onaj kojeg ja počastim.
Onda je nared došao prosjak, koji se nije ni pomakao.
“Klekni”, rekao je kralj.
“Veličanstvo, ja ne služim narodu, koji me u većini slučajeva izbaci na glavce sa svog praga. I nisam ničiji izabranik, osim ova dva uha koje žive na mojoj glavi. Ne znam nikoga osuđivati i ne mogu posvetiti nijedan lik. A što se tiče mog života, sumnjam da je to tako vrijedno i dobro da bi vrijedilo praviti budalu od sebe kako bih ga sačuvao. Stoga, moj gospodine, ne nalazim nijedan razlog zbog čega bi vrijedilo kleknuti.”
Kažu da je prosjakov odgovor toliko ganuo kralja da se ovaj prosvijetlio i počeo preispitivati svoje stavove. Samo zbog toga, kaže legenda, kralj se izliječio i naredio da hram zamijene fontanom, a kip velikim posudama za cvijeće.
