Poslovice starih Indijanaca

 

Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš, pozdravi čak i stranca na osamljenom mjestu. Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome. 

• (Poglavica Tecumseh, Shaumee)

Prvi mir, koji je najvažniji, je onaj koji dolazi u dušu čovjeka kad shvati svoju vezu, svoje jedinstvo s univerzumom i svim njegovim moćima, i kad shvati da se u središtu univerzuma nalazi Veliki Duh i da je to središte svugdje, da se nalazi u svakom od nas. 

• (Crni Los, Oglala Sioux)

Iz Velikog Duha, Velike Tajne, dolazi sva snaga. Veliki Duh daje svetom čovjeku mudrost, moć liječenja i izrade svetih čini. Čovjek zna da je sve ljekovite biljke dao Veliki Duh; zato su svete. Tako je i bizon svet, jer je dar Velikog Duha. 

• (Poglavica Željezna Ploča (Maza Blaska), Oglala Sioux)

Naša zemlja, naša vjera i naš život su jedno. Na ovoj smo zemlji lovili jelene, losove, antilope, bizone, zečeve, purane. Od ove smo zemlje dobili stabla i kamenje za naše kuće i kive . 

• (Molitva Hopija)

Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju voda. Bio sam na kraju neba. Bio sam na kraju planina. Nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj. 

• (Navajo izreka)

Hoćeš li ikada početi shvaćati značenje tla pod svojim nogama? Sve je sveto – od zrnca pijeska do planine. Na ovoj zemlji jučer i sutra postoje vječno. Mi, domoroci, čuvari smo ovih svetih mjesta. 

• (Peter Plavi Oblak, Mohausk)

Sveta Majko Zemljo, drveće i čitava priroda svjedoci su tvojih misli i djela. 

• (Winebago)

Veliki Duh (Wakan Tanka) je u svim stvarima: on je u zraku koji udišemo. Veliki Duh je naš otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani; ono što stavimo u nju, ona nam vraća. 

• (Veliki Grom (Bedagi), Wabanaki Algonquin)

Poštovanje znači slušati dok se svakoga ne sasluša i ne shvati; tek je tada moguća ravnoteža i harmonija -cilj indijanske duhovnosti. 

• (Poglavica Dave, djed Crvenog Psa, Oglala Sioux)

Mi smo naučeni vjerovati da Veliki Duh vidi i čuje sve i da nikad ne zaboravlja: da će poslije ovoga ovdje dati svakom čovjeku duhovni dom prema njegovim zaslugama… U ovo vjerujem ja i svi u mom narodu. 

• (Poglavica Joseph (Heinmot Tooyalaket), Nez Perce)

Ako razgovaraš sa životinjama, i one će razgovarati s tobom i tako ćete se međusobno upoznati. Ako ne razgovaraš s njima, nećeš ih upoznati, a ono što ne poznaješ, toga se bojiš. Ono čega se bojiš, to uništavaš. 

• (Poglavica Dan George, Salish)

Ne postoji smrt. Postoji samo promjena svjetova. 

• (Poglavica Seattle, Suquamish)

Život nije odijeljen od smrti. Samo izgleda tako. 

• (Crne Noge)

Kad dođe vrijeme umiranja, ne budi poput onih čija su srca ispunjena strahom od smrti, pa kad done njihovo vrijeme, oni plaču i mole za još malo vremena kako bi još jednom preživjeli svoj život na drugačiji način. Pjevaj svoju pjesmu smrti i umri kao junak koji se vraća kući. 

• (Poglavica Aupumut, Mohican)

S obzirom da ste ovdje stranci, trebali biste se prilagoditi običajima naše zemlje, a ne nametati nam svoje. 

• (Poglavica Wicomessea)

Bilo je vrijeme kad su naši ljudi prekrivali cijelu zemlju kao što valovi na vjetrom uzburkanom moru prekrivaju dno pokriveno školjkama. Ali to vrijeme je davno prošlo zajedno sa slavom sada zaboravljenih plemena. Neću žaliti za našom preranom propašću, niti predbacivati mojoj bljedolikoj braći što su je ubrzali. 

• (Poglavica Seattle, Suquamish)

Danas je dobar dan za boriti se, danas je dobar dan za umrijeti. 

• (Poglavica ludi Konj, Oglala Sioux)

Naši životi u rukama su Stvoritelja. Odlučni smo u obrani naše zemlje, a ako je njegova volja, na njoj želimo ostaviti naše kosti. 

• (Poglavica Tecumseh, Shaivnee)

Ja sam Shawnee. Moji su preci bili ratnici. Njihov sin je ratnik. Od njih uzimam samo svoje postojanje. Od svog plemena ne uzimam ništa. Sam sam izgradio sebe ovakvim kakav jesam. 

• (Poglavica Tecumseh, Shatvnee)

Sve na zemlji ima svoju svrhu, svaka bolest biljku koja je liječi, a svaki čovjek poslanje. Ovo je indijansko učenje o postojanju.

• (Žalosna Golubica (Christine Quintasket), Salish)

Indijanci nisu imali pisane zakone. Običaji koji su se prenosili s koljena na koljeno bili su jedini zakoni koji su ih vodili. Svatko se mogao ponašati drugačije od onoga što se smatralo ispravnim ako je tako htio, ali bi ga zbog toga narod osudio… Taj strah od osude djelovao je kao moćna spona koja povezuje sve u jednu društvenu, časnu cjelinu. 

• (Poglavica George Copway, Ojibuia)

Shvatio sam da u bilo kojem velikom pothvatu nije dovoljno da se čovjek oslanja samo na sebe. 

• (Usamljeni Čovjek, Teton Siotvc)

Život je poput svjetla krijesnice u noći, daha bizona zimi. 

• (Crne Noge)

Kada izgubiš ritam bubnja Velikog Duha, ostao si bez mira i ritma života. 

• (Cheyenne)

Dvije vreće - poučna priča

 

Jedna drevna legendarna poučna priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. 

Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. 

Odgovorio je: 

• "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."

Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto. 

Rekao je: 

• "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."

Treći je čovjek odgovorio: 

• "Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.

Priča jedne učiteljice - poučna i zanimljiva životna priča

Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na jednom papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici.

Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. 

U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. 

"Zaista?", čuli su se šapati... 

"Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te 

"Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. 

Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici razgovarali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. 

Učenici su bili sretni sobom i drugima.
Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast. 

Učiteljica je prišla posljednja. 

Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. 

Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo.

Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola." Chuckova žena je rekla, "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album." "I ja svoj još uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali liste:" Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno. To možeš napraviti i tako što ćeš proslijediti ovu poruku.

Poučna priča - Kako se čuva ljubav

 

Majka i dječak hodaju plažom…

U jednom trenutku dječak upita: “Mama, kako se čuva ljubav??”
 

Mama ga pogleda i odgovori: “Uzmi malo pijeska i stisni šaku…”

Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje… 

“Ali mama, pijesak mi bježi..!!!”
 

“Znam, a sada otvori potpuno šaku…”

Dječak posluša, ali u trenutku zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
 

“Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!”

Na to majka, sa smješkom na licu, reče: 

“Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan…”

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste…

Eto.. kako se čuva ljubav..

Poučne priče - Srcem traži ljude

 

Znaš sine moj,

kroz život ćeš sresti i upoznati mnogo ljudi s različitim manama i vrlinama. U blizini nekih od njih osjećat ćeš se nelagodno, potišteno, svadljivo, ponekad ljutito i prevareno. S druge strane pored nekih ćeš poželjeti da ostanu zauvijek pored tebe jer u njihovoj blizini osjećat ćeš se ugodno, nasmijano, nadahnuto, potpuno postojano.

Sa ovim prvim pokušaj da se ne zadržavaš dugo, udalji se na pristojan način da ne bi nekoga povrijedio.

A ove druge pokušaj pronaći. 

Možda će ti se učiniti na prvi pogled da ih ne možeš naći jer se ni po čemu ne razlikuju od ostalih. A kada ih pronađeš shvatit ćeš da su itekako drugačiji od mnogih, posebni su.

Najlakše ćeš ih prepoznati po osmjehu i dječijem sjaju u očima. Ako ih budeš slušao dok govore primijetit ćeš da njihove priče nemaju sretne završetke, obično su tužne i bole, ali nikada nećeš kod njih osjetiti mržnju, ljutnju ili zavist. Oni će te svojim pričama nadahnuti da razmišljaš, da naučiš kako je lako voljeti i radovati se životu.

Vidjet ćeš, oni u sebi imaju to nešto čime tako jednostavno izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima oko sebe.

Ti neki ljudi čine život nam ljepšim, ispunjenijim, svjetlijim i plemenitijim. Pored njih shvatimo svrhu našeg postojanja, smisla i osjećaja sreće u grudima.

Svugdje su oko nas, samo su tihi. 

Poslušaj me sine moj, traži ih srcem i ne brini, samo tako ćeš ih sigurno naći.

Otpustio je čovjeka koji se nikad nije odmarao, pio kavu… Već je radio, radio, radio

 

Za mene je radio čovjek koji je bio profesionalac za prodaju, novi zaposlenik, koji je pravio najljepše grafike i grafikone. Njegov je posao bio nalaziti nove mušterije. 

Nekoliko puta tjedno pitao bih ga: “Kada ćeš početi obavljati one prodajne pozive?” Još nije bio obavio ni jedan. Rekao mi je da samo treba završiti grafikon svih potencijalnih mušterija u regiji. Sljedećeg mi je dana dao grafikon u različitim bojama, s tabelama i referencama. Bio je predivan. Ne znam ni kako ga je uspio napraviti. 

Pitao sam ga: “Jesi li sad spreman obaviti prodajne pozive?” Odrečno je odmahnuo glavom: “Moram samo napraviti grafikon koji će mi pokazati gdje su potencijalno najprofitabilnije mušterije”, rekao je, kimajući glavom očito uzbuđen zbog svog “posla”. Uskoro mi je donio novi grafikon s detaljnim prikazom gdje naći najbolje mušterije. 

Ovaj je čovjek uvijek bio zauzet. Kada god sam prošao pokraj njegova ureda, on je radio. Nikada ga nisam vidio oko aparata za vodu. Nikada ga nisam vidio u sobi za odmor. On je radio i radio i radio uvijek. Ali, znate što? Otpustili smo ga. On nije radio ono što mora raditi. On je radio ono što je želio raditi. 

On se jednostavno volio igrati u Microsoft Excelu i raditi grafike i grafikone. Ali apsolutno nije doprinosio ničim vrijednim, jer nije radio što je trebalo raditi kada je to trebalo odraditi. Nije radio ono za što smo ga zaposlili. To nije odlika profesionalca. Oduprite se iskušenju da radite samo ono što želite, i radite ono što morate, i dobit ćete naklonost svog poslodavca, svojih bližnjih i Boga. 

Poučna priča - Profesore, koji je smisao života?

 

Na kraju predavanja profesor je upitao, onako uz put, iz navike: “Ima li pitanja?” ne očekujući nikakvo pitanje. 

Trenutni muk narušio je upit jednoga studenta: “Profesore, koji je smisao života?” 

Neki od studenata koji su već bili izlazili podsmjehnuli su se na kolegin uput i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala.

Shvatio je da je student ipak ozbiljno postavio pitanje stoga reče: „Odgovorit ću vam.” 

Posegnuo je u džep i izvukao novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića. 

Zatim je započeo svoju priču: 

„Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada… Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini. Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema. Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put."

Budi čovjek i voli ljude - poučna priča

Jedna dobro stojeća gospođa stara oko šesdeset godina, ulazi u avion i doznaje da bi trebala sjediti pokraj jednog čovjeka koji je druge boje kože nego spomenuta gospođa. 

Vidno uznemirena gospođa pozove stjuardesu.

Stjuardesa : – U čemu je problem, gospođo?

Gospođa odgovori: – Zar ne vidite? Smjestili ste me pored ovoga čovjeka!!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!

Stjuardesa: – Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjeriću ima li koje slobodno mjesto.

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:

- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.

Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:

- U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.

Zatim se okrene njenom suputniku i reče:

- Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoj ručni prtljag i premjestite se u prvu klasu.

Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.

Jednom prilikom kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase. A on je odgovorio je: „Ljudske!“.

Ne sudi, ne uzdiži se, budi čovjek i voli ljude. 

Poučne priče - Zašto vičemo jedni na druge

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:

"Zasto ljudi viču kad su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vrijeme:

"Zato što izgubimo strpljenje - zato vičemo" - reče jedan.

"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i lagano?"

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.

Napokon je objasnio:

"Kada su dvije osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost između njihovih srca sve veća..."

Potom je učitelj pitao:

"Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube?

Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nježno. 

Zašto?

Njihova srca su veoma blizu.

Udaljenost među njima je veoma mala.

A što se dogodi kada se još više zaljube?

Ne govore...

Samo šapuću i još više zbližavaju u svojoj ljubavi.

Konačno, ne trebaju više ni šapat. 

Samo se gledaju i to je sve.

Takve su dvije osobe koje se vole."

Onda je rekao:

"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad, ili ćete se tako udaljiti da se više nećete moći naći, zbog ogromnog prostranstva između vaših srca..." 

Poučne priče - Pokušaj biti sretan u svojoj situaciji, u vlastitoj koži

Ne znam jesi li sretan.

Ali ako bi rado bio sretan,

želim ti nešto reći:

Pokušaj biti sretan uz svoje mogućnosti,

u svojoj situaciji, u vlastitoj koži. 

Sanjao sam. 

Bila jedna luda riba.

I vidjela galeba kako se njiše na morskom valu

i igra s vjetrom, 

pa pomisli:

Mora da je galeb mnogo sretniji od mene.

I zamoli majmuna da je izvadi iz vode.

On to spremno učini i položi ribu na kopno.

Pristigao sam još za vremena: 

već je ugibala.

Brzo je bacim natrag u vodu

.U taj tren bijaše to najsretnija riba na svijetu. 

Kad sam se probudio, odjednom sam znao

da je vrlo mnogo ljudi nesretno zato

što se ne mogu pomiriti

sa svojim granicama, 

sa svojom situacijom,

sa svojim ograničenim mogućnostima,

jer se ne osjećaju ugodno u vlastitoj koži.

Dokle god misliš da je onaj drugi sretniji

zato što stanuje na drugoj, 

mnogo ljepšoj obali,

sam ćeš biti vrlo nesretan.

Sreća počiva u sjeni zadovoljnih.

Autor: Phil Bosmans 

 

Poučne priče - Dva prijatelja

 

Ovo je priča o dva prijatelja koji su se nekim slučajem našli u pustinji. Hodajući tako ko zna već koliko sati počeli su se svađati. Nakon duge i mučne rasprave, jedan je udario drugoga. Udareni se osjetio jako povrijeđeno, ali je bez riječi napisao ovo na pijesku:

“Danas sam dobio udarac od najboljeg prijatelja.”

Produžili su tako sve dok nisu konačno stigli do jedne oaze. Odlučili su odmah okupati i osvježiti. Onaj što je dobio udarac zamalo što se nije udavio kupajući se, ali život mu je spasio onaj drugi. Kad je došao sebi, taj što se zamalo udavio, urezao je u jednom kamenu ovu rečenicu:

“Danas mi je najbolji prijatelj spasio život!”

Čovjek koji je prije nekoliko sati udario svog najboljeg prijatelja pitao ga je: 

“Kad sam te udario ti si napisao na pijesku, a sad graviraš u kamen, zašto?”
 

Prijatelj mu je odgovorio:
 

“Kad netko napravi nešto loše, to treba da zapišemo na pijesku da bi vjetrovi izbrisali, ali kad neko uradi nešto dobro, to treba da ugraviramo u kamenu da ništa ne može da ga izbriše!”

Nauči zapisivati rane na pijesku, a sreću ugraviraj u kamen.

 

Klesar - poučna priča

Jednom davno živio jedan klesar blizu jedne planine. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok je radio, pjevušio je njemu drage pjesme. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i zato ga nije bilo briga za cijeli svijet. 

Jednoga dana bio je pozvan da radi u obližnjem dvorcu kod nekog plemića. Kada je ugledao veličanstveni dvorac, prvi put u životu osjeti posebnu želju protkanu pohlepom i uzdahne:

„Kada bih ja bio bogat!Tada ne bih morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“

Čim je to promrmljao sebi u bradu  iznenada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, šta god zaželiš biće ti ispunjeno.“

Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstven dvorac kao onaj u kojem je radio. Zato klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša i obilju koje ga je okruživalo.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i jako sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj  s velikom pratnjom plemića i robova prolazi cestom. 

Pomislio je: „Kako bi samo bilo lijepo da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ 

Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on se nađe naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli drveni zid kočije.

„Želio bih da sam sunce.“, reče sam sebi. 

Ponovo je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje svoje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Uporno je pokušavao, ali mu nije uspijevalo. Onda je pak htio da postane oblak. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći kako može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu. I tako je neko vrijeme živio kao kiša. Ali na svoju nesreću otkrio je da mu je velika stijena prepriječila put i bio je primoran teći oko nje.

„Što?“ povika. „Da je obična stijena moćnija od mene? Želim da postanem stijena.“ 

I odmah postane visoka čvrsta stijena koja se visoko dizala u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začu čudan zvuk koji je dolazio ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi nekog priprostog čovjeka kako udara krampom da bi od njegovih nogu odsjekao gromadu kamena.

„Što?“ povika ljutito.

 „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovske stijene kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ 

I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jeste i da živi od onoga što ima.

Poučne priče - Zašto se ljudi ljute i viču

Učitelj je jednoga dana postavio sljedeće pitanje: 

„Zašto se ljudi ljute i viču?“

„Viču zato što izgube mir“, odgovori jedan od njih. 

„Ali zašto viču na čovjeka koji je tu sasvim blizu?“ ponovno je upitao učitelj.

„Pa, viču zato što žele da ih drugi slušaju“, učenik će.

„Zar se to ne može reći i mirnim glasom?“ opet će učitelj.

Učenici su se redali sa svojim odgovorima, no učitelj nije ni s jednim od njih bio zadovoljan.

Na kraju im je objasnio: 

„Znate li vi uopće zašto ljudi viču kada su ljuti? Kad se ljudi ljute, njihova se srca sve više udaljavaju. Da bi se prevladala udaljenost, treba vikati. Što su udaljeniji, ljudi moraju jače vikati da bi jedni druge čuli. Što se pak događa kad su ljudi zaljubljeni? Ne viču. Dapače, govore tiho. Zašto? Njihova se srca zbližavaju. Ponekad su tako blizu da ne govore glasno, nego šapuću. Često ne trebaju ni govoriti, a savršeno se razumiju. Ljubav zbližava ljude.“

Zatim je zaključio: 

„Kad raspravljate, ne dopustite da vam se srca udalje, ne govorite riječi koje vas udaljavaju, jer doći će dan kad će vas riječi toliko udaljiti da se nećete znati vratiti jedni drugima.“

Najbolji način da izbjegnete svađu je svađati se čvrsto zagrljeni.

Poučne priče - Svjedočanstvo jednog kirurga

Svjedočanstvo jednog kirurga

"Danas sam operirao djevojčicu, trebala je krvnu grupu 0, koje nismo imali. Njezin brat blizanac imao je istu krvnu grupu. Objasnio sam mu da joj treba pomoći jer je to pitanje života i smrti. Kratko se snuždio i pozdravio s roditeljima. 

Nisam o svemu razmišljao, sve dok me nakon što sam mmu izvadio krv nije upitao: 

"Onda, kada ću umrijeti?" - mislio je da daje život za nju! 

Srećom, oboje su dobro.."

Poučne priče - Postoji li zlo ?

Jednog dana profesor na fakultetu odluči  sa studentima započeti raspravu.
Pitao je: “Da li je Bog stvorio sve što postoji?”
Studenti su u glas rekli da jeste.
“Baš sve?”, pitao je profesor.
“Da, sve.”, bio je odgovor studenata.
“U tom slučaju, stvorio je i zlo, zar ne?
Jer, zlo postoji.”, rekao je profesor.

Studenti su zašutjeli, nisu imali odgovor na to pitanje.
Profesor je bio oduševljen jer je pokazao kako je vjera u Boga samo mit.
Odjednom, jedan student je podigao ruku i pitao:
“Mogu li ja nešto Vas da pitam, profesore?”
“Naravno”, odgovorio je profesor.

“Postoji li hladnoća?”
“Naravno, kolega. Zar nikad niste osjetili hladnoću?”
“Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji! Prema onome što smo učili iz fizike, hladnoća je izostanak topline Može se samo promatrati ima li objekt energiju i predaje li energiju i svoju toplinu na druge objekte. Bez topline, predmeti su inertni, ne reagiraju. Znači hladnoća ne postoji.
Mi smo stvorili termin HLADNO da bismo objasnili izostanak topline.”

“A tama?”, nastavio je student.
“Ona isto postoji.”, rekao je profesor.
“Opet grešite, gospodine. Tama je potpuni izostanak svijetlosti. Možemo proučavati svijetlost i osvjetljenje, ali ne i tamu. Nikolsova prizma pokazuje mnoštvo različitih boja na koje se svijetlost dijeli zavisno od valne dužine. Zapravo, TAMA je termin koji smo mi stvorili kako bi objasnili potpuni nedostatak svijetlosti.”

I konačno, student je pitao:”A zlo, profesore, da li postoji zlo?”
Profesor je ostao bez teksta.
Student je nastavio:”Bog nije stvorio zlo!
Zlo je izostanak Boga u čovjekovom srcu, ono je nedostatak ljubavi, čovječnosti i vjere.
Ljubav i vjera su kao toplota i svijetlost. Oni postoje.
Njihov izostanak dovodi do zla.”

Student se zvao Albert Einstain.

Poučne priče - Kada je prosjak mudriji od kralja

Bio jednom davno jedan kralj kojega je njegova taština izludila. Taština uvijek na kraju izludi svakog čovjeka koji je zaokupljen njome . Taj je kralj naredio da sagrade hram u jednom od vrtova njegovog posjeda, a unutar hrama dao je postaviti svoj kip. Svakog jutra nakon doručka kralj je išao u svoj hram i klečao bi ispred svojeg kipa kako bi obožavao samog sebe. Jednog dana odlučio je da vjera koja ima samo jednog sljedbenika i nije neka vjera. Tako da je pomislio da mora imati još obožavalaca. Donio je dekret da svi vojnici kraljevske straže moraju barem jedanput dnevno klečati pred kipom. To su isto morali činiti sve sluge i ministri njegovog kraljevstva.
Njegovo je ludilo raslo kako je prolazilo vrijeme i kako nije bio zadovoljan pokornošću onih koji su ga okruživali, jednog je dana naredio da kraljevska straža ode na tržnicu i dovede prva tri čovjeka na koja naiđe. Njima ću, pomislio je, pokazati snagu vjere u mene. Tražiću da se poklone pred mojim likom i ako su mudri, učiniće to, a ako nisu, ne zaslužuju živjeti. Čuvari su otišli na tržnicu i doveli intelektualca, svećenika i prosjaka, prve tri osobe koje su našli. Sva trojica odvedena su u hram i predstavljena kralju.
 

“Ovo je slika jedinog ispravog Boga”, rekao im je kralj. “Kleknite pred njega ili će vaši životi biti ponuđeni kao žrtva.”

Intelektualac je pomislio: Kralj je lud i ubitće me ako se ne poklonim. Ovo je očigledno slučaj više sile. Niko neće moći osuditi moje držanje budući da to činim bez ikakvog uvjerenja, kako bih spasio život, a u službi društvu za koje radim. Zatim je kleknuo pred kip.
 

Svećenik je pomislio: Kralj je poludio i ispunit će svoju prijetnju. Ja sam izabranik pravog Boga i stoga moja duhovna djela posvećuju svako mjesto na kojem se nalazim. Bez obzira pred kojim likom. Pravi Bog biće onaj kojeg ja počastim.
 

Onda je nared došao prosjak, koji se nije ni pomakao.
 

“Klekni”, rekao je kralj.
 

“Veličanstvo, ja ne služim narodu, koji me u većini slučajeva izbaci na glavce sa svog praga. I nisam ničiji izabranik, osim ova dva uha koje žive na mojoj glavi. Ne znam nikoga osuđivati i ne mogu posvetiti nijedan lik. A što se tiče mog života, sumnjam da je to tako vrijedno i dobro da bi vrijedilo praviti budalu od sebe kako bih ga sačuvao. Stoga, moj gospodine, ne nalazim nijedan razlog zbog čega bi vrijedilo kleknuti.”
 

Kažu da je prosjakov odgovor toliko ganuo kralja da se ovaj prosvijetlio i počeo preispitivati svoje stavove. Samo zbog toga, kaže legenda, kralj se izliječio i naredio da hram zamijene fontanom, a kip velikim posudama za cvijeće.
 

Poučne priče - Nezahvalan dječak

Bogata nasljednica izašla je iz luksuznog londonskog hotela, gdje je večerala i plesala čitavo veče na dobrotvornoj proslavi u korist djece koja nisu imala roditelje. Imala je oko vrata dijamantnu ogrlicu, nekoliko narukvica od čistog zlata te na svakom prstu vrijedan i skupocjen zlatni prsten.

Baš kad je ulazila u svoj Rols Rojs, prišao joj je jedan dječak i plačući zamolio:

” Dajte mi nešto novaca, gospođo, smilujte se. Dva dana nisam jeo.”

Dama se užasnula.

“Odvratni nezahalniče!” uzviknula je. “Shvaćaš li da sam čitave večeri plesala za tebe!?”


“Kad ti pomažem, osjećam se važno; ipak, očekujem da mi budeš zahvalan.” 

– Antoni de Melo –